Ona ovo redovno radi u kupatilu i krije od muža i djece: Ne želim da PRESTANEM SA TIM iako me OSUĐUJU sve prijateljice

0
8272

To je jedino sigurno mjesto gdje znam da ću pojesti tačno ono što želim i u količinama koje želim.

Kristal Neli, kolumnistkinja portala “Popsugar”, riješila je da sa svim mamama otkrije svoju “mračnu” tajnu i nije ni slutila koliko će polemika izazvati njeno priznanje.

Evo kako ono glasi:

Ja sam jedinica, što znači da sam kroz cio život naviknuta da u određenim zadovoljstvima uživam sama. Jedno od tih velikih uživancija je hrana. Toga nisam ni bila svijesna dok se nisam udala, a naročito sam toga postala svijesna kada su stigla djeca.

Jedne večeri, sama sam se vraćala autobusiom kući. Usput sam kupila svoju omiljenu brzu hranu, čije sam ostatke imala u ruci i dok sam ulazila u kuću. Uživala sam u svakom zalogaju. Ostavila sam hranu u kuhinji dok se presvučem, i vratila se u kuhinju sa namjerom da produžim gdje sam stala. Međutim, na moje vrlo neprijatno iznenađenje, muž je pojeo moju poslasticu. Obuzeo me je nevjerovatan bes, i morala sam da u sebi izrecitujem bračne zavjete koje sam položila, duboko uzdahnem, i pristanem na zamjenski sendvič koji mi je predložio da mi napravi. Bio je to samo vrh ledenog brega, a meni je sve teže padalo da dijelim hranu.

Naročito je teško postalo kada su u scenario upali i klinci, testirajući do krajnjih granica moju spremnost da dijelim. Dva mala stvora koja pitaju da “probaju malo” pokazujući na sopstvena usta su preslatka – ali samo u početku. Bilo je to po par zalogaja tu i tamo i nisam imala ništa protiv toga.

Međutim, ta dva slatka dječaka sada su dospjela do tog doba kada rade jednu od sljedeće dve stvari: bez pitanja posrču hranu iz mog tanjira i mrtvi hladni traže još, ili uzmu hranu iz mog tanjira, nakon što je izbalave zaključe da je “odvratna” i vrate mi je. A tako balavu je sigurno neću jesti.

I znam da većina mama ne misli tako – moje drugarice se čudom čude bijesu koji me obuzima kada klinci zahtjevaju da podjelim svoju hranu sa njima, ali takva sam. Zbog toga sam hranu koju želim da pojedem sama i u miru počela da nosim u toalet. Tačnije, sa sobom pod tuš.

To je jedino sigurno mjesto gdje znam da ću pojesti tačno ono što želim i u količinama koje želim. Počelo je sitno – kesica bombona tu i tamo, možda neki kolačić koji je lako prošvercovati pored dvoje djece. Međutim, uskoro sam počela da sa sobom pod tuš švercujem čitave obroke, tanjire tjestenine, najslasnije zalogaje koje nisam željela da dijelim.

I nisam tu stala. Uskoro sam sa par prijateljica uvela događaj na mjesečnom nivou. Zove se “restoran mjeseca”, i sastoji se u tome da svakog mjeseca ja i moje drugarice idemo u novi restoran. Dejci i muževima pristup je zabranjen. Tamo jedemo polako i uživamo u hrani koju je neko drugi spremio. I uz sve to, jedemo je toplu, ne djeleći je ni sa kim.

Pod tim uslovima, kada znam da imam svoj tuš i svoj izlet do restorana, sa lažnom osmjehom na licu mogu da dozvolim klincima da mi brljaju po tanjiru. Znam da prava stvar ide sa mnom pod tuš.